Taj jedan život koji se naizgled doima toliko dug, a zapravo prođe u trenu. Trepneš i više nisi teenager bez ikakvih briga i problema. Trepneš i pored tebe su tvoja djeca i partner. Trepneš i vrtiš svoje unuke u zraku. Trepneš i u bolnici si na postelji.
"Žalite li za čime?" pita sestra.
"Žalim jer nisam živio onako kako sam htio..." najčešći je odgovor.
Nikada nisam tražio nikoga da im budem prioritet. Nikada nisam sebe stavljao na nečije prvo mjesto. Roditelji su stavljali mene na njihovo. To razumijem. I ja ću vjerojatno. Ali ne pričam sad o tome.
Pričam o životnom partneru i prijateljima. I svima drugima.
Živi život onako kako ti to želiš. Radi sve što god te čini sretnim. Pod uvjetom da nikome ne činiš ništa loše, jel 🙂 Napravi si da ti je taj kratki jedini život najbolji ikad!
Živi život da uživaš nanajjače.
Živi život da je to odgovor sestri na njezino pitanje.
A ja ću biti uz tebe i truditi se omogućiti ti sve što želiš. Ja hodam pored tebe u životu. Ne ispred da sam ti prioritet. Ne iza da ti nisam bitan. Pored. Rukom pod ruku.
I kako hodamo jedan pored drugoga, radimo kompromise, potičemo jedan drugoga da radi ono što želi, razumijemo razlike i životne puteve. I još uvijek se volimo.
Volimo se i više jer se apsolutno poštujemo.
Ili se udaljimo. Ili se raziđemo.
Ali se s poštovanjem. Jer ne možemo biti dio nečijeg puta. Ne želim biti dio nečijeg puta i sputavati i braniti nekome da ne radi ono što želi samo zato što meni to ne odgovara.
Udaljili se ili razišli, još uvijek te volim i još uvijek si mi drag. Još uvijek ti želim sve najbolje. Još uvijek ću ti pomoći.
Jer poštujem tvoj životni put.
Molim vas, nemojte me nikada staviti na prvo mjesto.