Posvađali smo se. Gotovo je.
Bilo našom krivicom ili njihovom ili obostrano. Nema veze. Više se ne družimo, ne čujemo se... Ništa. Kao da se nismo poznavali.
Neću to.
Ipak smo bili dobri. Ipak smo se voljeli. Ipak smo ispisali dio povijesti u našim životima. To mora značiti nešto. Meni znači.
Znači mi toliko da ne pričam okolo o našoj svađi jer je to isključivo naša stvar. Znači mi toliko da ću pozdraviti kada se vidimo, a ne ponašati se kao da nije tu. Znači mi toliko da ću pitati kako je, jel sve ok. I biti sretan ako je. Čak ću i pitati druge kako im ide i da li su ok.
Znači mi toliko da želim svu sreću, zdravlje i uspjeh.
Jer... Nikad ne znaš.
Možda se uspijemo pomiriti. Možda uspijemo oprostiti. Možda uspijemo biti bolji nego što smo bili. A možda i ne. I to je ok.
Ne moramo biti prijatelji.
Ali želim (da moramo) biti ljudi. Želim da ne pričamo okolo ružno jer nama nije išlo. Želim da im ne želimo loše. Želim da ne otpisujemo bivša prijateljstva. Želim da imao prostira u našim srcima za drugu, treću, petu šansu.
Želim da smo dobri ljudi.
A tko je kriv?
Svako prijateljstvo ima dvije strane i svaka strana je u pravu.
Kužite?
Što vi mislite?
Ima li nade jednom završenom prijateljstvu ili je to to?
Hvala što ste odvojili svoje vrijeme za čitanje i ako mislite da ovaj članak može nekome pomoći slobodno ga podijelite, a meni dajte jedan 👍 jer ja to puno volim!
Budite mi zdravi i sretni ❤️
Comments